Seansa br 17 - peti dio
Ovo je
dobar pregled kako nastaviti sa napredovanjem i kako se drzati dalje od ATN
razmisljanja i osjecanja. Sada, obratimo paznju na nesto drugo, što je vrlo
vazno za neke ljude sa socijalnom fobijom i manje vazno za ostale. Ponovo, vi ćete
morati napraviti procjenu u vezi sebe. Ali poslusajte sljedeci segment prije
nego što odlucite da vam ovo ne treba.
Jos jedan problem koji je izazvan socijalnom fobijom je osjecanje da mi moramo biti savrseni ili da posao koji mi radimo mora biti savrsen ili će u suprotnom to dokazivati da smo defektni ljudi. Ponekad je perfekcionizam izazvan strahom da nas ljudi nece voljeti ako nismo savrseni. A ponekad je izazvano potrebom za odobravanjem od drugih. U bilo kojem slucaju, perfekcionizam nije dobra navika da se nastavi sa njom. Moramo ga prepoznati kada nase misli postanu rigidne i perfekcionisticke. A onda moramo nauciti kako i zasto da zaustavimo perfekcionisticko ponasanje.
Mi smo samo ljudi i svi ljudi prave greske. Ako vi pokusavate da budete savrseni, pokusavat ćete zauvijek. I nikad necete postici svoj cilj. To garantira da ćete biti jedna nesretna, nezadovoljna osoba. Zasto se trebamo postaviti za ovakav neuspjeh? Zar nije racionalnije povjerovati u istinu? Da smo svi nesavrseni i da ponekad radimo greske. Da li nam je dato pravo da radimo greske? Svakom drugom ljudskom bicu je. Pa zasto nije vama? Mi moramo dozvoliti sebi da budemo ljudi. Da radimo greske i da shvatimo da je ovo samo dio normalne ljudske egzistencije. Nitko nije savrsen. I to samo donosi stres i anksioznost kad netko upadne u perfekcionisticku zamku.
Sljedeci prirucnik se zove:
Drzite se dalje od perfekcionizma i pritiska
Ja ne moram biti savrsen. Ja to vise necu ocekivati od sebe. Nitko ne moze biti savrsen, i uostalom, ne postoji "savrsen" nacin da se uradi bilo što.
Ako ne radim nesto tako dobro kao što bih ja to zelio, ja ću to racionalno i spokojno prihvatiti. Pokusavajuci jace i pritiskajuci sebe da uradim vise stvari na precizan i perfektan nacin, ja samo sebe cinim nesretnijim, i ja cu ustvari samo pokvariti moje postignuce.
Ja cu uraditi ono što trebam uraditi, i shvatit ću da ne postoji savrsen nacin da to uradim. Ja ovo prihvacam spokojno cak i ako imam anksioznost ili ako nesto ne razumijem. Nema potrebe da budem savrsen. Ja to vise necu ocekivati od sebe.
Pritiska ima u situaciji ako ga ja vrsim na sebe. Nista nije tako vazno. Sve je to mala stvar.
Ako drugi ne odobravaju - koga je briga? Nema vise pritiska jer ga ja vise ne dozvoljavam. Nema pritiska jer nema nicega što ja moram uciniti u datoj situaciji.
Ja mogu uciniti štogod ja zelim. Ja mogu prihvatiti ako me netko osuđuje što sam nervozan, dakle nema pritiska. Nema potrebe biti savrsen - nema preciznog nacina da se urade stvari. Posto nema preciznog nacina da se urade stvari, nema pritiska.
Nema pritiska jer ja mogu uraditi štogod ja zelim. Nema nicega što ja moram uraditi. Ne postoji egzaktno ispravna stvar da se uradi. Nema pritiska jer ja mogu podnjeti posljedice mojih akcija.
Nema pritiska jer misljenje drugih ljudi ne odredjuje kako se ja osjecam u vezi sebe - ili da li sam ja vrijedno ljudsko bice.
Nema pritiska jer ja ne moram biti savrsen. Necu to vise ocekivati od sebe.
Ja vrsim veliki pritisak na sebe kada analiziram svaku situaciju da to uradim na savrsen nacin. Ali, ja cu zapamtiti: Analiziranje = paraliziranje.
Kada se osjetim pod pritiskom, ja ću prekinuti razmisljanje i pocet ću djelovati. Ne postoji univerzalni savrsen nacin da se nesto uradi, tako da štogod ja uradio, to će biti prihvatljivo.
Ako, nakon što uradim nesto, ja budem mislio da sam mogao to uraditi bolje, samo ću reci sebi: "Pa, naucio sam nesto, i to znanje će mi pomoci da uradim bolji posao sljedeci put. To je OK. Ja ne moram biti savrsen. Ja sam zadovoljan sa mojim trudom."
Moje samopouzdanje nije odredjeno time kako ja izvrsavam odredjeni zadatak - ili da li me drugi prosudjuju kao inteligentnog, kompetentnog, zanimljivog ili lijepog.
Nema pritiska jer ja prihvacam kada me netko procjenjuje zato što sam anksiozan. Ako me netko procjenjuje kao gubitnika iz odredjenog razloga, ja prihvacam i to, jer meni ne treba njihovo odobravanje da odrzim moje samopouzdanje.
Moje misljenje u vezi vrijednosti mojeg rada je vaznije nego tudje misljenje. Moja vjera o tome da li je moj stav dobar je vaznija nego bilo cija.
I nema pritiska jer ja kao ljudsko bice imam pravo da ne opravdavam drugima što ja radim.
Cak i kad me pogodi cudoviste "perfekcionizma", to ne znaci da sam ja manje vrijedan kao licnost il da se trebam osjetiti posramljen.
Ja ću jos napredovati ali ću nastaviti koristiti metode koje sam naucio sa cool, spokojnom, samopouzdanom, mirnom odlucnoscu. Ja ću raditi stvari zbog svog vlastitog uzivanja i razvoja a ne zbog drugih ljudi.
Prema tome nema pritiska, jer ako me drugi ljudi prosuđuju, gledaju na moj izgled ili nacin na koji vladam sobom, ja jos uvijek mogu biti sretan jer ja radim stvari zbog svog osobnog zadovoljstva a ne zbog tuđeg.
Ja imam pravo da kao ljudsko bice kazem: "Ne znam", "Ja nisam dobar na tom zadatku", "Ne" ili "Nije me briga".
Ja cu izbjegavati koristiti rijeci kao "treba", "mora", "ne mogu" i "moram", jer one cine situacije vrlo krutim i bremenitim. Ja ću ciniti štogod me cini sretnim.
Što vise pokusavam pritiskati sebe da uradim savrsen posao, to vise problema izazivam za sebe i paradoksalno, to vise trpi moje izvrsavanje posla.
Jos jedan problem koji je izazvan socijalnom fobijom je osjecanje da mi moramo biti savrseni ili da posao koji mi radimo mora biti savrsen ili će u suprotnom to dokazivati da smo defektni ljudi. Ponekad je perfekcionizam izazvan strahom da nas ljudi nece voljeti ako nismo savrseni. A ponekad je izazvano potrebom za odobravanjem od drugih. U bilo kojem slucaju, perfekcionizam nije dobra navika da se nastavi sa njom. Moramo ga prepoznati kada nase misli postanu rigidne i perfekcionisticke. A onda moramo nauciti kako i zasto da zaustavimo perfekcionisticko ponasanje.
Mi smo samo ljudi i svi ljudi prave greske. Ako vi pokusavate da budete savrseni, pokusavat ćete zauvijek. I nikad necete postici svoj cilj. To garantira da ćete biti jedna nesretna, nezadovoljna osoba. Zasto se trebamo postaviti za ovakav neuspjeh? Zar nije racionalnije povjerovati u istinu? Da smo svi nesavrseni i da ponekad radimo greske. Da li nam je dato pravo da radimo greske? Svakom drugom ljudskom bicu je. Pa zasto nije vama? Mi moramo dozvoliti sebi da budemo ljudi. Da radimo greske i da shvatimo da je ovo samo dio normalne ljudske egzistencije. Nitko nije savrsen. I to samo donosi stres i anksioznost kad netko upadne u perfekcionisticku zamku.
Sljedeci prirucnik se zove:
Drzite se dalje od perfekcionizma i pritiska
Ja ne moram biti savrsen. Ja to vise necu ocekivati od sebe. Nitko ne moze biti savrsen, i uostalom, ne postoji "savrsen" nacin da se uradi bilo što.
Ako ne radim nesto tako dobro kao što bih ja to zelio, ja ću to racionalno i spokojno prihvatiti. Pokusavajuci jace i pritiskajuci sebe da uradim vise stvari na precizan i perfektan nacin, ja samo sebe cinim nesretnijim, i ja cu ustvari samo pokvariti moje postignuce.
Ja cu uraditi ono što trebam uraditi, i shvatit ću da ne postoji savrsen nacin da to uradim. Ja ovo prihvacam spokojno cak i ako imam anksioznost ili ako nesto ne razumijem. Nema potrebe da budem savrsen. Ja to vise necu ocekivati od sebe.
Pritiska ima u situaciji ako ga ja vrsim na sebe. Nista nije tako vazno. Sve je to mala stvar.
Ako drugi ne odobravaju - koga je briga? Nema vise pritiska jer ga ja vise ne dozvoljavam. Nema pritiska jer nema nicega što ja moram uciniti u datoj situaciji.
Ja mogu uciniti štogod ja zelim. Ja mogu prihvatiti ako me netko osuđuje što sam nervozan, dakle nema pritiska. Nema potrebe biti savrsen - nema preciznog nacina da se urade stvari. Posto nema preciznog nacina da se urade stvari, nema pritiska.
Nema pritiska jer ja mogu uraditi štogod ja zelim. Nema nicega što ja moram uraditi. Ne postoji egzaktno ispravna stvar da se uradi. Nema pritiska jer ja mogu podnjeti posljedice mojih akcija.
Nema pritiska jer misljenje drugih ljudi ne odredjuje kako se ja osjecam u vezi sebe - ili da li sam ja vrijedno ljudsko bice.
Nema pritiska jer ja ne moram biti savrsen. Necu to vise ocekivati od sebe.
Ja vrsim veliki pritisak na sebe kada analiziram svaku situaciju da to uradim na savrsen nacin. Ali, ja cu zapamtiti: Analiziranje = paraliziranje.
Kada se osjetim pod pritiskom, ja ću prekinuti razmisljanje i pocet ću djelovati. Ne postoji univerzalni savrsen nacin da se nesto uradi, tako da štogod ja uradio, to će biti prihvatljivo.
Ako, nakon što uradim nesto, ja budem mislio da sam mogao to uraditi bolje, samo ću reci sebi: "Pa, naucio sam nesto, i to znanje će mi pomoci da uradim bolji posao sljedeci put. To je OK. Ja ne moram biti savrsen. Ja sam zadovoljan sa mojim trudom."
Moje samopouzdanje nije odredjeno time kako ja izvrsavam odredjeni zadatak - ili da li me drugi prosudjuju kao inteligentnog, kompetentnog, zanimljivog ili lijepog.
Nema pritiska jer ja prihvacam kada me netko procjenjuje zato što sam anksiozan. Ako me netko procjenjuje kao gubitnika iz odredjenog razloga, ja prihvacam i to, jer meni ne treba njihovo odobravanje da odrzim moje samopouzdanje.
Moje misljenje u vezi vrijednosti mojeg rada je vaznije nego tudje misljenje. Moja vjera o tome da li je moj stav dobar je vaznija nego bilo cija.
I nema pritiska jer ja kao ljudsko bice imam pravo da ne opravdavam drugima što ja radim.
Cak i kad me pogodi cudoviste "perfekcionizma", to ne znaci da sam ja manje vrijedan kao licnost il da se trebam osjetiti posramljen.
Ja ću jos napredovati ali ću nastaviti koristiti metode koje sam naucio sa cool, spokojnom, samopouzdanom, mirnom odlucnoscu. Ja ću raditi stvari zbog svog vlastitog uzivanja i razvoja a ne zbog drugih ljudi.
Prema tome nema pritiska, jer ako me drugi ljudi prosuđuju, gledaju na moj izgled ili nacin na koji vladam sobom, ja jos uvijek mogu biti sretan jer ja radim stvari zbog svog osobnog zadovoljstva a ne zbog tuđeg.
Ja imam pravo da kao ljudsko bice kazem: "Ne znam", "Ja nisam dobar na tom zadatku", "Ne" ili "Nije me briga".
Ja cu izbjegavati koristiti rijeci kao "treba", "mora", "ne mogu" i "moram", jer one cine situacije vrlo krutim i bremenitim. Ja ću ciniti štogod me cini sretnim.
Što vise pokusavam pritiskati sebe da uradim savrsen posao, to vise problema izazivam za sebe i paradoksalno, to vise trpi moje izvrsavanje posla.
Nema komentara:
Objavi komentar