Seansa br 11 - četvrti dio
Sljedeci koncept koji zelimo predstaviti se zove:
Razmisljanje "Ja to ne mogu"
(ili Jos jedan napad u ljecenju od lazljivih ANT-ova)
Bez obzira na to kako se osjecate, nikad nemojte poželjeti koristiti objasnjenje "Ja to ne mogu uciniti". Zapamtite da vaš mozak cuje i reagira na svaku rijec kojom ga hranite. Zato, ako kazete,
"Ja ne mogu telefonirati, previse se unervozim!"
"Ja ne mogu otici na zabavu. Tamo je previse ljudi. Necu znati što da kazem."
"Ja jednostavno ne mogu sjediti na tom velikom sastanku..."
"Mrzim kada moram upoznavati nove ljude. Ja se osjecam tako neadekvatan..."
Vas mozak pokupi te izjave, i bez sumnje, vi NE MOZETE uraditi te stvari jer ste programirali to u vasem mozgu u nekoliko navrata. Što vise pojacavate "ne mogu" i druge forme automatskog negativnog razmisljanja, to će vise trebati vremena da reprogramirate vas um u pozitivnom, izljecujucem pravcu.
U stvarnosti, vi niste izgubili NIJEDNU od vasih bivsih sposobnosti - ono što ste mozgli uraditi u proslosti, vi mozete takodjer uraditi i sada. Vi mozete jos uvijek raditi izvanredne stvari. Ovo je primjer iz stvarnog zivota.
Dijana je imala agorafobiju. To znaci da se plasila, imala je panicne napade i osjecala se sigurno samo u svom domu. Odustala je od voznje i nije napustala kuću, iako su ta ogranicenja u njenom zivotu bila grozna za nju.
Jednog dana, imala je telefonski poziv i rekli su joj da je njen sin povrjeđen i da ga nose u bolnicu.
Bez razmisljanja je istrcala iz kuce do auta, vozila je pet milja do bolnice, i utrcala je na hitnu pomoc.
Bila je jako fokusirana prema van. Brinula je o svom sinu.
Nije ni jednom pomislila o njenim panicnim napadima i njenoj nesposobnosti da vozi koju je primjecivala. Nije bila fokusirana unutrasnje. Bila je fokusirana prema van: na to da ode u bolnicu da vidi njenog sina. Jedina stvar koja je bila vazna je bila sigurnost njenog dječaka.
Ona je bila potpuno FOKUSIRANA PREMA VAN na njeno dijete. Nije imala vremena da se fokusira na bilo što drugo. Dakle, zato sto nije mislila "anksiozno" ili "panicnim napadom" te stvari se nisu desile.
Samo je kasnije, nakon što je vidjela da je njen sin dobro, pocela misliti o tome. Polako je shvatila što je uradila, i rekla je: "Oh, moj boze! Vozila sam citavu tu razdaljinu bez panicnog napada. Kako sam to mogla?"
Tada se njen fokus pomjerio na unutra i ona se je pocela preispitivati. Njena paznja je sada bila na njenom strahu i na ANT-ovima koji ga kontroliraju. Njen fokus na "panicni napad" je poceo pomjerati njen um na unutrasnjost - i, kao rezultat, ona se je pocela plašiti i osjecati duboko emocionalno uzbudjenje.
Da je Dijana znala bolje, ona bi se opet fokusirala prema van. Rekla bi: "Vau! Stavila sam ANT-ove na njihovo mjesto gdje i pripadaju, zar ne?"
Ali Dijana nije znala za bolje i, kako se fokusirala sve vise na unutra, osjecaji panike i anksioznosti su se pojacavali. Što su više dolazili, to se ona vise fokusirala na unutra. Nije dugo trajalo a ona je bila u punom napadu zbog dogadjaja koji je vec obavila uspjesno... ONA SE VEC SIGURNO DOVEZLA U BOLNICU. Ona je to uradila jer nije mislila o tome.
Naravno, ono sto je ona trebala uraditi je da sebe pohvali zato sto je usla u auto, vozila se do bolnice i isla liftom da vidi svog sina.
Ona je mogla uspjesno uraditi sve te stvari - nikad nije izgubila sposobnost da uradi te stvari.
Ali je ona popustila njenim unutrasnjim osjecanjima, ANT razmisljanju. I dozvolila je panicnom napadu da dodje, umjesto toga.
Dijana nije razumjela da ima kontrolu. Ona je mogla ici u oba pravca, ali kad se je pocela fokusirati na unutra, njeni strahovi i anksioznost su porasli i to je dozvolilo ANT-ovima da vide dan.
Razmisljanje "Ja to ne mogu"
(ili Jos jedan napad u ljecenju od lazljivih ANT-ova)
Bez obzira na to kako se osjecate, nikad nemojte poželjeti koristiti objasnjenje "Ja to ne mogu uciniti". Zapamtite da vaš mozak cuje i reagira na svaku rijec kojom ga hranite. Zato, ako kazete,
"Ja ne mogu telefonirati, previse se unervozim!"
"Ja ne mogu otici na zabavu. Tamo je previse ljudi. Necu znati što da kazem."
"Ja jednostavno ne mogu sjediti na tom velikom sastanku..."
"Mrzim kada moram upoznavati nove ljude. Ja se osjecam tako neadekvatan..."
Vas mozak pokupi te izjave, i bez sumnje, vi NE MOZETE uraditi te stvari jer ste programirali to u vasem mozgu u nekoliko navrata. Što vise pojacavate "ne mogu" i druge forme automatskog negativnog razmisljanja, to će vise trebati vremena da reprogramirate vas um u pozitivnom, izljecujucem pravcu.
U stvarnosti, vi niste izgubili NIJEDNU od vasih bivsih sposobnosti - ono što ste mozgli uraditi u proslosti, vi mozete takodjer uraditi i sada. Vi mozete jos uvijek raditi izvanredne stvari. Ovo je primjer iz stvarnog zivota.
Dijana je imala agorafobiju. To znaci da se plasila, imala je panicne napade i osjecala se sigurno samo u svom domu. Odustala je od voznje i nije napustala kuću, iako su ta ogranicenja u njenom zivotu bila grozna za nju.
Jednog dana, imala je telefonski poziv i rekli su joj da je njen sin povrjeđen i da ga nose u bolnicu.
Bez razmisljanja je istrcala iz kuce do auta, vozila je pet milja do bolnice, i utrcala je na hitnu pomoc.
Bila je jako fokusirana prema van. Brinula je o svom sinu.
Nije ni jednom pomislila o njenim panicnim napadima i njenoj nesposobnosti da vozi koju je primjecivala. Nije bila fokusirana unutrasnje. Bila je fokusirana prema van: na to da ode u bolnicu da vidi njenog sina. Jedina stvar koja je bila vazna je bila sigurnost njenog dječaka.
Ona je bila potpuno FOKUSIRANA PREMA VAN na njeno dijete. Nije imala vremena da se fokusira na bilo što drugo. Dakle, zato sto nije mislila "anksiozno" ili "panicnim napadom" te stvari se nisu desile.
Samo je kasnije, nakon što je vidjela da je njen sin dobro, pocela misliti o tome. Polako je shvatila što je uradila, i rekla je: "Oh, moj boze! Vozila sam citavu tu razdaljinu bez panicnog napada. Kako sam to mogla?"
Tada se njen fokus pomjerio na unutra i ona se je pocela preispitivati. Njena paznja je sada bila na njenom strahu i na ANT-ovima koji ga kontroliraju. Njen fokus na "panicni napad" je poceo pomjerati njen um na unutrasnjost - i, kao rezultat, ona se je pocela plašiti i osjecati duboko emocionalno uzbudjenje.
Da je Dijana znala bolje, ona bi se opet fokusirala prema van. Rekla bi: "Vau! Stavila sam ANT-ove na njihovo mjesto gdje i pripadaju, zar ne?"
Ali Dijana nije znala za bolje i, kako se fokusirala sve vise na unutra, osjecaji panike i anksioznosti su se pojacavali. Što su više dolazili, to se ona vise fokusirala na unutra. Nije dugo trajalo a ona je bila u punom napadu zbog dogadjaja koji je vec obavila uspjesno... ONA SE VEC SIGURNO DOVEZLA U BOLNICU. Ona je to uradila jer nije mislila o tome.
Naravno, ono sto je ona trebala uraditi je da sebe pohvali zato sto je usla u auto, vozila se do bolnice i isla liftom da vidi svog sina.
Ona je mogla uspjesno uraditi sve te stvari - nikad nije izgubila sposobnost da uradi te stvari.
Ali je ona popustila njenim unutrasnjim osjecanjima, ANT razmisljanju. I dozvolila je panicnom napadu da dodje, umjesto toga.
Dijana nije razumjela da ima kontrolu. Ona je mogla ici u oba pravca, ali kad se je pocela fokusirati na unutra, njeni strahovi i anksioznost su porasli i to je dozvolilo ANT-ovima da vide dan.
Nema komentara:
Objavi komentar